U nastavku objašnjavamo fiskalizaciju računa i razmjenu eRačuna u Hrvatskoj koje određuje Zakon o fiskalizaciji donijet u lipnju 2025. godine. U ovom tekstu nisu obrađene sve odredbe propisa koji uređuju ovo područje jer mu je namjera pojednostavljeno objasniti osnovne pojmove i razlike između načina fiskalizacije, za ispravnu primjenu potrebno je u cijelosti proučiti propise.
Obveza izdavanja računa može postojati i ako taj račun ne podliježe fiskalizaciji, a sadržaj računa ne određuje samo Zakon o fiskalizaciji nego i ostali propisi. O tome možete detaljnije pročitati u našem članku Obveza izdavanja računa i obvezni sastojci računa za gotovinski i bezgotovinski promet.
Fiskalizacija je postupak kojim se digitalnim putem u sustav za fiskalizaciju Porezne uprave dostavljaju podaci iz računa koje izdaju obveznici njihovog izdavanja. Osim podataka iz izdanih računa, fiskalizacija obuhvaća i dostavu ostalih zakonom propisanih podataka poput podatka o zaprimanju eRačuna ili podatka o naplati izdanog eRačuna. Porezna uprava dostavljene podatke koristi za kontrolu naplate poreza i suzbijanje poreznih prijevara.
Razlikujemo:
- fiskalizaciju računa u krajnjoj potrošnji (B2C, 1.0)
- fiskalizaciju i dostavu elektroničkih računa u javnoj nabavi (B2G)
- fiskalizaciju i razmjenu eRačuna između poreznih obveznika (B2B, 2.0).
Gotovo je nemoguće da obveznik PDV od 1. siječnja 2026. nije obveznik fiskalizacije 2.0, a malo je vjerojatno da povremeno neće morati fiskalizirati i račune u krajnjoj potrošnji kroz fiskalizaciju 1.0 i ako mu to nije osnovna djelatnost. Kako bi to mogao napraviti neophodno je
- posjedovati digitalni certifikat
- osigurati programsku podršku i informacijskog posrednika ili vlastitu pristupnu točku
- klasificirati proizvode i usluge prema Klasifikaciji po djelatnostima (KPD).
U praksi je moguće koristiti jedan računalni program i za fiskalizaciju računa u krajnjoj potrošnji i za fiskalizaciju i razmjenu eRačuna, ali će taj program u pozadini raditi na dva različita načina.
Najvažnije novosti u primjeni od 1. siječnja 2026.:
- u postojećem sustavu fiskalizacije u krajnjoj potrošnji fiskaliziraju se svi računi izdani fizičkim osobama neovisno o načinu naplate (uključujući i naplatu na transakcijski račun), u krajnjoj potrošnji i dalje postoji fiskalizirani račun najčešće kao dokument na papiru
- računi između tuzemnih obveznika PDV za tuzemne isporuke razmjenjuju se kao eRačuni, računi razmijenjeni kao .pdf datoteke ili na papiru nisu porezno relevantni
- Porezna uprava kroz sustav fiskalizacije i izvještavanja ima uvid u sve detalje eRačuna – npr. iznosi poreza, vrsta isporučenih dobara i usluga, zaprimanje od strane primatelja, naplatu od strane izdavatelja.
Fiskalizacija računa u krajnjoj potrošnji (B2C, 1.0)
Fiskalizacija računa u krajnjoj potrošnji često se naziva i B2C fiskalizacija ili Fiskalizacija 1.0.
Obveza fiskalizacije računa u prometu gotovinom uvedena je 2013. godine te se u sljedećim godinama njen opseg postupno proširuje.
Od 1. siječnja 2026. uvodi se obveza fiskalizacije SVIH RAČUNA u krajnjoj potrošnji bez obzira na vrstu naplate što znači da svi računi izdani fizičkim osobama moraju biti fiskalizirani. Tako će fiskalizirani biti i računi koji se naplaćuju na transakcijski račun.
Obveznici fiskalizacije računa u krajnjoj potrošnji su obveznici poreza na dohodak od samostalne djelatnosti i poreza na dobit. Pojednostavljeno, obveznici su obrti i poduzeća. Propisane su rijetke iznimke djelatnosti u kojima ne postoji obveza fiskalizacije poput naplate cestarine ili bankovnih usluga.
Obveznik izdaje račun potrošaču na papiru ili digitalnim putem, a potrošač ga je dužan primiti. Za prodaju putem samoposlužnih uređaja ne postoji obveza izdavanja računa, ali postoji obveza fiskalizacije.
Fiskalizacija se provodi na način da prilikom izdavanja računa programsko rješenje šalje račun ovjeren digitalnim certifikatom obveznika u Poreznu upravu koja bilježi podatke iz računa i vraća podatak o jedinstvenom identifikatoru računa (JIR) koji se ispisuje na samom dokumentu računa. U podacima koji se u ovakvom računu prenose u Poreznu upravu ne postoje podaci o stavkama računa niti klasfikacija tih stavki po klasifikaciji po djelatnostima (KPD), prenose se samo podaci o ukupnim osnovicama i iznosima poreza na dodanu vrijednost. Ne postoje informacijski posrednici niti pristupne točke između obveznika fiskalizacije i Porezne uprave, postoje samo pružatelji programskih rješenja koje obveznici koriste.
Računalni programi (fiskalne blagajne) koji su se koristili do kraja 2025. godine za fiskalizaciju računa u krajnjoj potrošnji nastavljaju se koristiti i u 2026. godini uz određene izmjene u formatu podataka i omogućavanje odabira dodatnih načina plaćanja poput transakcijskog računa.
Obveznik fiskalizacije u krajnjoj potrošnji internim aktom definira pravila numeričke sljedivosti, popis i oznake poslovnih prostora te način određivanja broja uređaja; broj računa se, sukladno Zakonu, iskazuje u tri dijela (numerički broj / oznaka poslovnog prostora / broj uređaja).
Fiskalizaciji računa u krajnjoj potrošnji podliježu i povremene prodaje fizičkim osobama koje obvezniku nisu dio osnovne djelatnosti poput prodaje automobila iz dugotrajne imovine zaposleniku ili drugoj fizičkoj osobi koja se naplaćuje na transakcijski račun. Ovo u praksi znači da gotovo svi poduzetnici od 1. siječnja 2026. godine moraju imati programsko rješenje kojim mogu fiskalizirati račune u krajnjoj potrošnji.
Fiskalizacija i dostava elektroničkih računa u javnoj nabavi (B2G)
Zakon o elektroničkom izdavanju računa donijet 2018. godine propisuje obvezu izdavanja e-računa u javnoj nabavi koja se pojednostavljeno naziva B2G razmjena računa.
Obveznici javne nabave i dalje moraju zaprimati elektroničke račune, a izdavatelji ih izdavati i dostavljati obveznicima javne nabave.
Zakonom o fiskalizaciji iz lipnja 2025. godine propisano je da od 1. siječnja 2026. godine ovi računi moraju biti fiskalizirani na isti način kao i eRačuni između poreznih obveznika kako opisujemo u sljedećem poglavlju.
U praksi poduzetnika to znači da programsko rješenje koje se do kraja 2025. godine koristilo za dostavu elektroničkih računa obveznicima javne nabave mora biti prilagođeno kako bi se osim razmjene izvršila i fiskalizacija takvih računa.
Fiskalizacija eRačuna između poreznih obveznika (B2B, 2.0)
Fiskalizacija eRačuna koje razmjenjuju dva porezna obveznika često se naziva i B2B fiskalizacija ili Fiskalizacija 2.0.
Obveznici izdavanja i primanja eRačuna su SVI obveznici PDV-a, poreza na dobit i poreza na dohodak od obavljanja samostalne djelatnosti sa sjedištem/prebivalištem u tuzemstvu. Obveznici su također tijela državne uprave, jedinice lokalne i regionalne samouprave i proračunski korisnici. Svi obveznici PDV moraju izdavati i zaprimati eRačune od 1. siječnja 2026. godine, a ostali ih moraju zaprimati od 1. siječnja 2026. i izdavati od 1. siječnja 2027. godine.
Izdavatelj je dužan izdati i fiskalizirati eRačun za TUZEMNE TRANSAKCIJE koje obavlja primatelju eRačuna. Iz ovoga proizlazi da nema nikakve promjene u izdavanju i zaprimanju računa za transakcije s drugim članicama EU niti za transakcije s trećim zemljama pri uvozu i izvozu. Takvi računi se NE fiskaliziraju, ne moraju biti izdani kao eRačuni – nastavljaju se izdavati i zaprimati kao i do kraja 2025. godine.
Prema Zakonu o fiskalizaciji, eRačun je račun koji je izdan, poslan i zaprimljen u strukturiranom elektroničkom obliku te omogućuje njegovu automatsku i elektroničku obradu. U praksi je eRačun računalna datoteka u .xml formatu koja nije čovjeku jednostavno razumljiva. Obveznici mogu ali ne moraju razmjenjivati i vizualizacije računa u npr. PDF formatu.
eRačun se izdaje samo ako su zadovoljena tri uvjeta: izdavatelj je obveznik, primatelj je obveznik, predmet računa je tuzemna transakcija. eRačun je svaka isprava koja opisuje ovakvu transakciju što znači da su eRačuni ono što se u praksi naziva: račun, obavijest o knjiženju odobrenja, obavijest o knjiženju terećenja, račun za predujam, storno računa za predujam …. Pojednostavljeno, kao eRačun se fiskaliziraju sve isprave koje imaju utjecaja na porezne obveze, a i dalje se ne fiskaliziraju prateće isprave poput primki ili otpremnica.
Ne fiskaliziraju se interni obračuni po kojima nastaje obveza PDV-a (npr. obračun PDV-a na manjkove). Ako se za manjak tereti odgovorna osoba, tada se izdaje račun koji se fiskalizira kao račun u krajnjoj potrošnji (fiskalizacija 1.0).
Propisi detaljno određuju sadržaj i format eRačuna. Pojednostavljeno, sve stavke računa koje su bile obvezne i prije uvođenja eRačuna obvezne su i dalje. Dodatno se između ostaloga uvodi obveza zapisivanja šesteroznamenkaste brojčane šifre uz svaku stavku računa koja proizvod ili uslugu razvrstava po Klasifikaciji po djelatnosti (KPD) o čemu detaljnije pišemo u članku Klasifikacija proizvoda i usluga po djelatnostima za potrebe izdavanja eRačuna. eRačun bez ovakve klasifikacije nije moguće izdati, primatelj ga ne može zaprimiti i po njemu odbiti pretporez. Iznimka je račun za predujam koji ne sadrži podatak o KPD.
Obveznik izdavanja i primanja eRačuna može imati jednog ili više različitih informacijskih posrednika za izdavanje računa (više različitih programa za izdavanje računa), a najčešće ima jednog informacijskog posrednika za zaprimanje računa (jedan program za zaprimanje računa).
Izdavatelj izdaje eRačun, ovjerava ga digitalnim certifikatom i šalje svom informacijskom posredniku. Informacijski posrednik izdavatelja pronalazi digitalnu adresu primatelja i šalje račun u pristupnu točku primatelja iz koje ga primatelj preuzima. U ovom trenutku je eRačun razmijenjen između primatelja i izdavatelja, ali nije fiskaliziran. Programsko rješenje izdavatelja šalje u Poreznu upravu (fiskalizira) podatke o izdanom računu u trenutku izdavanja eRačuna, a programsko rješenje primatelja fiskalizira (šalje u Poreznu upravu) potvrdu o zaprimanju istog računa u roku od pet radnih dana od zaprimanja.
Za razliku od fiskalizacije krajnje potrošnje, kod fiskalizacije eRačuna se Porezna uprava o izdanom računu obavještava neovisno o razmjeni računa između izdavatelja i primatelja. Na izdanim računima ne postoji nikakva ovjera Porezne uprave poput jedinstvenog identifikatora računa (JIR).
U Zakonu je propisana iznimka od fiskalizacije eRačuna za transakcije prodaje između dva obveznika naplaćene gotovinom ili karticama. Izdavatelj može ovakvu transakciju fiskalizirati ili kroz sustav fiskalizacije krajnje potrošnje (Fiskalizacija 1.0) ili kroz sustav fiskalizacije eRačuna (Fiskalizacija 2.0). U praksi je najčešći primjer kupovina goriva na R1 na benzinskim postajama za što izdavatelj može ili izdati račun kroz fiskalnu blagajnu kao što je bio obvezan do kraja 2025. godine ili može izdati račun kroz sustav Fiskalizacije 2.0.
Izdani računi mogu se tehnički ispraviti samo ako ispravak nema utjecaja na obračun poreza (npr. korekcija dodatnih podataka poput broja narudžbe kuca), u suprotnom se moraju stornirati i ponovno izdati. Storno računa za predujam mora biti nezavisan dokument od konačnog računa za isporuku, svaki dokument se zasebno fiskalizira.
Kroz sustav eIzvještavanja koji je u praksi dio istog računalnog sustava kroz koji se radi fiskalizacija eRačuna, najkasnije do 20.og dana sljedećeg mjeseca izdavatelj eRačuna šalje u Poreznu upravu podatke o tome koje je eRačune naplatio u prethodnom mjesecu. Primatelj isporuke može poslati poruku o odbijanju eRačuna u kojem slučaju po njemu ne može odbiti pretporez (nema zakonskog roka za odbijanje, ali se izvještava do 20.og dana nakon mjeseca u kojem je račun odbijen). Ako izdavatelj računa ne može poslati eRačun primatelju jer isti nije registriran, kroz ovaj sustav o takvim isporukama izvještava Poreznu upravu.
Porezna uprava omogućuje knjigovodstvima obveznika uvid u izdane i zaprimljene fiskalizirane eRačune kroz aplikaciju FiskAplikacija.
